Kad malo bolje razmisliš, nije ni ova karantena tako loša, zar ne? Konačno imaš vremena za ručno iscijediti kokosovo mlijeko, napokon imaš vremena pogledati sve filmove sa svoje liste filmova, imaš dovoljno vremena da vježbaš yogu kod kuće i da počneš slikati na platnu. Zvuči super! Možda. Osim ako si mama. Osim ako si mama koja radi od doma. Osim ako si solo mama koja radi od doma. Malo je reći da sam pod stresom.

Osjećam se zarobljeno u stanu s vlastitom djecom, s poslom kojeg treba odraditi, bez mogućnosti da izvedem djecu van ili da odem na kavu s frendicom i pojadam se pa sam mirna bar za dva dana. I da, znam da ima ljudi kojima je gore i znam da situacija može biti i gora, poanta je da uvijek može gore. To je još jedna stvar o kojoj želim pisati.

U ova malo više od 2 tjedna izolacije u meni se nakupio neki čudan osjećaj kojeg nisam osjećala prije, ili možda jesam, ali sad mi je obuzeo cijelo tijelo. Nekakav nemir mi se nakupio u tijelu, nekakav strah, stres, tuga, zabrinutost, nekakva anticipacija ne znam čega više, taj neki osjećaj da će od sada biti sve drugačije. Istovremeno se borim s nekim svojim demonima koji su sada još glasniji. Preispitujem samu sebe. Što mi to točno stvara toliki stres, toliki nemir, zašto mi ova situacija teško pada?

Osim očitog razloga da sam zarobljena u kući s dvoje vrišteće djece i poslom koji moram odraditi, osvijestila sam koliko mi je zapravo potrebno puno mira i vremena da saberem svoje misli. Osvijestila sam i da sam u trenucima nemoći najusamljenija osoba na svijetu. Osvijestila sam i da mi glazba pomaže da se trgnem iz konstantnih ruminacija i vratim ovdje i sada. Osvijestila sam i teške osjećaje krivnje i srama za koje nisam kriva, a povezani su s događajima koji su se nedavno dogodili.

Osim sveopće svjetske karantene, Zagreb je zadesio i potres. Mi smo svi na sreću dobro prošli, no ima ljudi koji su ozlijeđeni, ima ljudi koji su izgubili domove, ima ih onih i kojima se sve poklopilo pa su izgubili i posao, jedna je djevojčica izgubila život, kao i jedan otac troje djece. Želim da im duše nađu mir, a njihovim obiteljima želim snagu da prebrode teške trenutke.

Proživljavamo vrijeme možda i jedinstveno u čitavoj povijesti nakon kojeg, imam osjećaj, će sve biti drugačije. To nas je vrijeme natjeralo da se suočimo sa svime onime što smo jedva uspjevali zadržati zakopano u užurbanosti svakodnevice. Sva su sranja sada isplivala na površinu, ali istovremeno, kako to obično i biva u takvim trenucima, na površinu je isplivala i beskrajna nesebična ljubav običnog čovjeka prema potpunom neznancu. Osjećaji su u meni pomiješani, neki ljudi proživljavaju najgore trenutke svojih života, dok se neki osjećaju blagoslovljeno u ljubavi bližnjih. I sve to bez ikakvog reda i smisla, bez ikakvog poretka, bez pošteđenih i odabranih, potpuno divlje i nasumično.

Osjećam zahvalnost što smo moja djeca, ja i moji bližnji na sigurnom, a istovremeno zbog toga osjećam golemu krivnju. Nisam zaslužna niti za to što smo na sigurnom niti za to što drugi nisu, a svejedno osjećam te neke osjećaje koji kao da samnom nemaju nikakve veze. I sama se nalazim u takvoj situaciji da trenutno nemam vlastiti dom. No, osjećam se krivom jer sam ja na sigurnom, a drugi nisu. Osjećam se krivom jer me muči što ne pišem dovoljno, dok drugoga muči kako prehraniti djecu. Osjećam se posramljeno što su moja djeca zdrava, a tuđa nisu, a ja se i dalje usudim živjeti život kao da je sve normalno. U mom životu i jest sve normalno, i ne mogu se pretvarati da nije. Ono što mogu učiniti je zbrinuti sebe, kako bih mogla pomoći drugima. U ovom trenutku nemam ni sredstava da pomognem drugima, zbog čega se također osjećam krivom.

Sve me to muči zadnjih nekoliko dana, odakle ta silna krivnja, što je meni pobogu? Kakve veze ja imam s tim? Ne znam, ne znam zašto i kako. Možda bi Freud imao nešto za reći na sve to skupa. Činjenica je da se ne mogu pretvarati niti da mi je bolje niti da mi je lošije nego drugima. Mogu im pomoći i olakšati patnju. Ako ne mogu pomoći njima, mogu pomoći drugima koji će pomoći njima. Mogu odgojiti svoju djecu da jednog dana budu ljudi koji će pomagati drugima.

Vidjela sam u jednoj grupi na Facebooku, jedna gospođa će godinu dana davati besplatne knjigovodstvene usluge svim BBB-ima koji imaju vlastite firme i obrte, a koji su pomagali ljudima u bolnicama i tijekom potresa, nije li to predivno? Taj krug dobrote koji se stvara oko nas kao štit. Ljudi nude besplatan smještaj, psihoterapije, odvjetničke usluge, namještaj, knjigovodstvene usluge, statičari volonterski procjenjuju štetu, neki dijele kruh, i svaki od tih dobrih pojedinaca je učinio dobru stvar i pomogao nekome.

Čak i kada nemam mogućnosti da nekome pomognem s namještajem, da uplatim novce na račun, da doniram hranu, mogu pomoći s nečim drugim ili mogu pomoći nekome drugome. Shvatila sam da u ovim teškim vremenima, i osobnoj izazovnoj situaciji, nemam snage, vremena niti mogućnosti angažirati se da pomognem drugima na način na koji mislim da bi trebalo.  Možda ne mogu pomoći na način na koji mislim da treba, ali možda uopće taj način nije potreban. Možda ne mogu pomoći nekim određenim ljudima, ali mogu pomoći susjedi preko puta. Možda mogu nekome pomoći na svoj način. Možda mogu pomoći pisanjem ovog teksta.

U redu je ne iskoristiti svo ovo vrijeme za ručno cijeđenje kokosovog soka, u redu je biti živčan i nervozan, u redu je posvađati se s ukućanima, samo da bi se pet minuta kasnije pomirili, u uredu je pojesti sve kolače iz frižidera, u redu je pomoći drugome, a u redu je i ako ne možeš pomoći sada, možda si pomagao prije, možda ćeš kasnije, sve je to u redu. Ako ovim tekstom barem nekome olakšam ovo teško razdoblje ili ga potaknem da pomogne nekome, ili samome sebi, ja ću znati da sam dobro učinila.

Nisam doktor, ne spašavam živote, ne hodam 12 sati dnevno da pomognem ljudima sanirati štetu, ne penjem se na krovove da bih srušila oštećene dimnjake, jer to ne znam i ne mogu. Beskrajno sam zahvalna ljudima koji to rade. Beskrajno sam zahvalna ljudima koji na bilo koji način pomažu onima pored sebe. Pomogla sam i ja bezbroj puta, no uvijek mi se čini da mogu pomoći opet i uvijek i još više. No, u redu je i odabrati svoje bitke, ne mora sve biti odmah i sada, na sreću ili nesreću, bit će prilike. To i jest poanta, da radite ono što vam dobro ide i kad se  ukaže prilika za to, podijelite to s drugima, ma što god to bilo, jer nikad ne znate kako će ono što drugome date baš u tom trenutku nekome pomoći.

Ako ste baš vi ti koji sada prolaze kroz najgore razdoblje svog života, mogu samo reći da vas razumijem, ne znam kroz što trenutno prolazite, jer nisam na vašem mjestu, no ono što znam iz vlastitog iskustva je da treba uzeti vremena za sebe. Pričajte o tome dok rana ne zacijeli. U ovom svijetu nema nikakvog reda, i zašto baš vi, to nitko ne zna. Isplačite bol, izbacite bijes, izgrlite voljene osobe, potražite pomoć, nije sramota i skupite snage za ići dalje. Znam, lako je to reći, no teško je napraviti. Ono što mogu reći je da ništa nije zauvijek i sve će proći.