Dugo nisam ništa ovdje napisala. To ne znači da nisam što imala za napisati, naprotiv. Od posljednjeg puta kad sam pisala na blogu rojevi riječi su se u meni gomilali. Toliko su se nagomilali da mi je u vlastitoj koži postalo tijesno. Bujica riječi konačno mi je navrla na usta, odnosno prste i imam osjećaj kao da ju više ne mogu zadržati unutra.

U zadnjih par dana prati me taj osjećaj, i ne samo da me prati već postaje jači i ne da mi mira. Baš ovih dana kad sam obuzeta tim osjećajem, s frendicom  sam došla na temu ljubavi i sazrijevanja. Onog dubinskog sazrijevanja duše i ljubavi kao univerzalne prirodne sile, ljubavi prema drugome, prema sebi, prema radu, prema obitelji.

Čini mi se sada, u ovom izazovnom dobu za sve nas, tijekom epidemije posla, gužve, društvenih mreža, zagađenja, sebičnosti, ega, da je najmanje od svih strašna epidemija korona virusa. A opet, čini mi se da nas je ta epidemija natjerala da preispitamo vlastiti način života i vlastite vrijednosti. Svijet je stao, svi smo se zavukli u svoje domove, mjesta na kojima se osjećamo najsigurnijima, ili bismo barem trebali.

Priča mi frendica da ide na dejt danas, ali da je prehlađena, možda malo i brza sa svime jer joj fali prisnosti. Čini mi se da smo sada, barem na nekoliko dana, osvijestili da nas više toliko i ne veseli posao koji sada moramo raditi od doma, da ono putovanje koje smo morali otkazati možda nije smisao života, koliko nam fali dio obitelji koji je sada također na drugoj strani svijeta zatvoren u kuću, možda sam i nemoćan.

Kažem frendici, nekako mi je prirodno u ovom teškom periodu da želiš nekoga pored sebe i koliko bih ja isto htjela nekoga pored koga ću se osjećati zaštićenom, voljenom i podržanom, i nekoga tko će me čvrsto zagrliti i reći da će sve biti u redu. Ali, nakon razvoda, s dvoje djece, i iscrpljena od nezadovoljavajućih odnosa, trenutno mi se čini da bi me ulaženje u neki novi odnos još samo više dotuklo. Složi se ona, s ništa više zadovoljavajućim iskustvima u odnosima, da je stvarno najbolje odustati. No, često se dogodi da baš onda kad od nečega odustaneš, to od čega si odustala te dostigne. Valjda je to zato što se oslobodiš tog grča, tog oklopa na sebi, te sablje kojom u panici krčiš granje ispred sebe i ne vidiš ljepotu oko sebe. Jednom kad odustaneš, kad skreneš fokus s onoga što te muči, kad prihvatiš i kad se opustiš, ono od čeg si odustala se zalijepi za tebe kao mušica za šajbu.

Ali kvaka je u tome da ne možeš “namjerno” odustati. Ne možeš misliti da si odustala. Ne možeš htjeti da si odustala. Nego uistinu moraš odustati. Najgore je kad misliš da si odustala, a u stvarnosti nisi. Kao kad ti kasni menstruacija jedan dan, pa svaki dan sebi govoriš “Ma ne, nisam trudna, pa ne mogu biti trudna” i svaki dan ona kasni sve više, dok ne dopizdi ili tebi ili njoj. Tako i ti moraš odustati od onoga što najviše želiš.

Ali to mora sazrijeti u tebi. Kao avokado iz Konzuma. Kao ono kad zaboraviš na njega i sjetiš ga se nakon pet dana i on je taman tad dobar. Ali ne smiješ zaboraviti previše jer on brzo istrune i moraš ga baciti u smeće bez da si ga uopće probala. Kakva filozofija života, u samo jednom malom avokadu iz Konzuma.