Već dugo razmišljam o ovoj temi i nikako da napišem nešto o tome. Nekako stalno preispitujem samu sebe da budem sigurna da sam došla do ispravnog zaključka. Baš u tom nekom razmišljanju naletjela sam na jedan članak koji me potaknuo da konačno nešto napišem na ovu temu.

Autorica teksta spominje trenutno popularni trend „glorificiranja“ samoće kroz razne inspirativne citate i slično. Moram priznati da sam i ja taj trend primjetila, „guruima“ su usta puna prihvaćanja samoće, self-help priručnici tvrde da nikad ne možemo biti cjeloviti dok prvo ne naučimo biti sami, naperlitana lica s youtube videa se kunu da ćemo pronaći ljubav svog života čim naučimo prvo voljeti sebe, jer ako ne volimo sebe, nitko nas drugi neće voljeti.

Koje sranje. Tko se još samoćom usrećio? Da, slažem se da u samoći možemo pronaći određenu ljepitu i slažem se da se ne možeš oslanjati na nekog drugog da tvom životu da smisao niti da bude jedini razlog tvoje sreće, ali nemojmo se lagati, tko voli biti sam? Ja ne vidim ništa posebno i uzvišeno u tome da si sam, a to mogu potvrditi vjerojatno svi koji su sami. Tko ne želi da ga se mazi i pazi, grli i ljubi, tko ne želi voljeti i biti voljen? Ne znam odakle je krenulo to forsiranje samoće, kako smo zapeli za to, možda šeramo te citate o samoći kako bismo sami sebi opravdali vlastitu samoću, kao, hajde, bar neka korist od toga?

Ne vidim ništa loše niti sramotno u tome da te vlastita samoća boli, jer relano – boli. Neke boli više, neke boli manje. Neki nikad u životu nisu dobili ljubav kakvu zaslužuju, neki su voljeli i bili voljeni, neki su izgubili svoju ljubav, kako god bilo, malo tko uživa u samoći onako kako uživa u ljubavi. Da, tko je ikad bio zaljubljen zna da ljubav nekad boli, odnosno ljubav ne boli, idioti bole, pa je stoga i logično da se ne želimo vezati za bilo koga. To svakako stoji, makar, ponekad mi se čini da zbog toga propuštamo i neke lijepe stvari. Čovjek treba biti svjestan svojih vlastitih mana, nesigurnosti i boli, ali ne dopustiti da oni upravljaju njegovim životom. Nikada nećemo pronaći ljubav ako se skrivamo od ljubavi i od sebe samih.

Kroz odnose rastemo, padamo, slamamo se i iscijeljujemo, nijedan čovjek nije otok, svi smo mi društvena bića, nema smisla propitkivati zašto je to tako, jednostavno je tako. Potreba za povezanošću i druženjem s drugima nam je urođena i to je tako. Potreba za dodirom je među prvim instinktima tek rođenog djeteta. Potreba za ljubavlju je potreba isto kao potreba za hranom, vodom i snom. Ne vjerujem da možemo biti cjeloviti, sretni i zadovoljni samo kad naučimo biti sami, što to uopće znači biti „cjelovit“ ili „naučiti“ biti sam, zašto bi to itko uopće htio? Vjerujem i da možeš istinski biti sretan u životu kad naučiš da više nikada ne moraš ništa jesti, sretno s tim.

Ja mislim da je cjelovita, sretna i zadovoljna osoba ona koja oko sebe ima bliske ljude, koja raste zajedno s drugima, koja je svjesna sebe i svojih ranjivosti i boli i koja ih iscjeljuje sama, ali i s drugima i kroz druge. Nemojte povjerovati niti u to da vas nitko neće voljeti dok vi ne zavolite sami sebe. Da, naravno, vjerojatno ćete biti privlačniji drugima ako znate svoju vlastitu vrijednost, ako imate samopouzdanja, prigrlili ste svoje mane i sve to bla, bla. Ali smatram da je potpuna laž da vas nitko neće voljeti ako ne volite sami sebe. Svatko od nas na neki način sebe voli i mrzi, a istovremeno na neki način volimo i mrzimo druge. Mislite li da su baš svi ikada koji su pronašli ljubav svog života ludo voljeli sami sebe? Nisu. Netko je u tim ljudima vidio nešto što oni sami nisu vidjeli u sebi, to je ono što je lijepo u ljubavi, a onda su ti ljudi vratili ljubav drugome, tako se ljubav rađa i raste. Kad je postalo jadno i sramotno što želimo imati blisku osobu uz sebe, a popularno veličati samoću i pretvarati se da nam je super biti sam. Tko vas je uvjerio da ste slabići ako želite ljubav u svom životu?

Za mene nema ništa ljepše od bliskosti, grljenja, maženja, dugih razgovora i smijanja do suza s drugom osobom. Idealni scenarij je da ta osoba bude ljubav mog života koja me poštuje, voli i podržava, ali ne vidim ništa loše niti u tome da to nije ljubav mog života. Ljudi kroz naš život prolaze, dolaze i odlaze, i nisu sve te osobe u našim životima posebno značajne. Ima i onih koji kroz naš život prođu samo da ga uljepšaju, barem na tren. Jednako ne pušim foru da je super biti sam, koliko i ne pušim foru da je samo jedna ljubav tvog života s kojom trebaš živjeti sretno do kraja života dok vas smrt ne rastavi. Svima onima koji su trenutno sami i nadaju se ljubavi mogu reći da ih ljubav neće spasiti ni od čega, jer ljubav to ne radi, sami sebe moramo spasiti, ali ljubav će nam to definitivno olakšati. Pronađite ljepotu u samoći, a ako ne uspijete, nema ništa loše u tome da se u petak navečer sklupčate na kauč ispred nagluplje serije na TV-u, jedete nutellu na žlicu i plačete, a onda opet pokušate sutra.

“Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i upornosti,
a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju
imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći
što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje.”
-Ivo Andrić