Već neko vrijeme imam spremne fotke i tekst za blog, ali nikako da objavim novi post. S fotografijama nisam zadovoljna, a što se tiče teksta, nisam znala o čemu bih točno pisala. Uhvatila me (opet) neka kriza i promišljanje što to radim, zašto to radim, ima li uopće smisla to što radim, itd., klasika. A onda sam se jučer našla s prijateljicom i ona mi je rekla da joj je pak druga naša prijateljica rekla kako mi je baš super blog i kako ju je inspirirao da razmisli o tome da i ona pokrene svoj. Čekaj malo, MOJ blog je INSPIRIRAO nekoga na nešto? Ok, to mi je dovoljno da nastavim pisati, to su divne vijesti! 🙂

Već sam pisala o tome kako se mi ljudi nekad opterećujemo totalnim glupostima. Mislim da nitko nije imun na opterećivanje glupostima, poanta je samo da tog gnoma u svojoj glavi šutnemo nogom u guzicu i nastavimo dalje. S obzirom da moj mozak ponekad zna stvarno biti malo glup i taj gnom si zna uzeti maha, ja bih znala danima, mjesecima, godinama razbijati glavu nekim više ili manje korisnim razmišljanjima. Dugo sam razmišljala o kreativnosti i kreativnom procesu, umjetnosti, inspiraciji, pitala sam se zašto uopće postoji umjetnost ili zašto bih baš ja sad trebala tu nešto umjetnički stvarati, kreativno se izražavati, bla bla, kad postoji toliko ljudi koji to rade bolje od mene. Osim toga to je samo umjetnost, nije kao da je to nešto zbilja korisno. A onda sam pročitala negdje da je kreativnost poput začina životu i doživjela AHA! moment.

Nekad se zbilja divim samoj sebi kako uspijem potrošiti godine razmišljanja o nečemu i onda kao da mi se odjednom na sramotno jednostavan način upali lampica. Pa da, to je upravo poanta kreativnosti i umjetnosti, barem meni, smatram da je umjetnost baš poput začina životu. Svijet je jednostavno ljepši uz umjetnost, ali ne bi prestao funkcionirati kad ne bi bilo umjetnosti, hm, ili? Zamislite da jedete pizzu bez origana ili medenjake bez cimeta, zamislite svijet bez soli, bio bi to jedan zbilja bljutav svijet. Cijele industrije se vrte oko kulinarskih emisija, kuharica, fotografija hrane, mislite li da bi toga bilo da nema začina, kreativnosti? Zamislite svijet bez glazbe, bez boja, bez priča koje djeci možemo ispričati za laku noć, kakav bi to svijet bio? Od pamtivijeka smišljamo priče i slikamo po spiljama, to je jednostavno nešto što je inherentno našoj prirodi i bez toga ne bismo bili to što jesmo, jednostavno smo takva vrsta, a o tome su napisane i brojne knjige, članci i studije.  Johnatan Gottschall u svojoj knjizi “The Storytelling Animal: How Stories Make Us Human”, koju usput toplo preporučam, kaže:

“We are, as a species, addicted to story. Even when the body goes to sleep, the mind stays up all night, telling itself stories.” – Johnatan Gottschall

Priča je zapravo umjetnost, umjetnost je priča. Kad slušate svoju najdražu pjesmu, vi odlutate negdje daleko zajedno s tom pričom, kad čitate roman, odjednom se nalazite tamo na mjestu događanja, kad gledate film vi se smijete i plačete kao da se događaji iz filma događaju upravo vama. Ja mislim da su izražavanje i ta ovisnost o priči jednostavno neodvojiv dio od nas ljudi.

Vratimo se sad na pitanje koje me uvijek mučilo, zašto bih baš ja sad pisala blog ili fotkala ili svirala ili pjevala kad vjerojatno milijun ljudi, čak mislim da niti ne pretjerujem, radi to bolje od mene. Pa upravo zato jer ja isto želim doprinijeti tom začinjenju svijeta (izmislila sam tu riječ), želim začiniti svijet sebi i drugima, iako se možda čini beznačajno, ali svejedno, svatko tko dođe u kontakt s onime što sam ja stvorila uljepšat će si život (nadam se) bar na trenutak, inspirirat će se bar na trenutak, odlutat će u neke nove priče bar na trenutak. I ako to uspijem, smatrat ću da sve što radim ima smisla. Do čitanja! 🙂