Zadnjih nekoliko dana intenzivno razmišljam o tome što ću sa sobom, sa svojim životom. Imam osjećaj da se nalazim na nekoj prekretnici života i sebe kakvu sam poznavala prije. Život me doveo do trenutka kad je vrijeme da skinem stare slojeve sebe i obučem nove, inače ću ostati zaglavljena u ovom nekom neugodnom međuprostoru postojanja.

U mojoj glavi problem je nastao jer ne znam koji su to točno neki novi slojevi mene, odnosno ti slojevi ne postoje, ja ih trebam izgraditi, trebam ponovno izgraditi sebe. Ha, šta, molim, kako? Naravno da je prvo što sam pomislila bilo: „Pa ja to ne mogu, pa ja to ne znam, pa šta ću ja, kako ću“, i slične verzije istog. Uhvatila me neka letargija, strah, kriza, umor, lijenost. Jednostavno nisam vidjela niti smisla niti smjera, pitala sam se zašto mi je samoj sa sobom tako teško, zašto je nekad sama egzistencija teška.

Došla sam do zaključka da nam je teško jer jednostavno kao ljudi u sebi imamo ugrađeni refleks da živimo, da preživimo. Kad nam se opasnost približava odmah se upali „fight or flight“ mehanizam, nema ravnodušnosti, kad nam se na igralištu velikom brzinom približava leteća nogometna lopta, bez razmišljanja ju pokušavamo izbjeći, rukama zaštititi glavu, trbuh ili što već. I to je u redu, zaštitili smo se, preživjeli smo napad bijesne lopte, idemo dalje.

Problem nastaje kad nam mehanizmi preživljavanja malo zaštekaju, kad smo gladni, a ne želimo jesti, kad nemamo posao, novaca, a ne poduzimamo ništa da nađemo taj posao, kad dođemo do stanja u kojem životarimo bez ikakvog smisla i veselja u životu. Svi alarmi u našem tijelu i umu nam govore, diži se, što radiš, umireš, crkavaš ovdje na kauču, koji ti je vrag? Ali mi i dalje ne poduzimamo ništa. Ne poduzimamo ništa jer smo se prepustili tom osjećaju besmisla, nezadovoljstva, ravnodušnosti, a zašto? Zato što nemamo motivacije, ne vidimo smisao, zašto bismo uopće živjeli život koji je sam po sebi težak i bolan, a ništa nas ne veseli ili barem mislimo da nas ništa ne veseli. Nekad se jednostavno ne poznajemo, nekad su odgovori toliko nevjerojatni i bizarni da ih uopće ne prihvaćamo, nekad si ne želimo priznati neke stvari, nekad si toliko odvraćamo pažnju tipkanjem po mobitelu, raznim ovisnostima, stalnim druženjima ili nečim drugim da si nismo nikada dali priliku da uopće razmislimo o sebi i onome što nas veseli. Nekad uistinu imamo neki ozbiljan problem ili kliničku depresiju, u tom slučaju ključno je potražiti stručnu pomoć i terapiju. Ukoliko smatrate da Vam je potrebna lječnička pomoć, savjetujem da se javite svom obiteljskom lječniku koji će Vas uputiti dalje.

No, ukoliko smatrate da se „samo“ nalazite u nekoj životnoj krizi savjetujem Vam da se malo maknete od interneta, televizije, pa čak i ostalih ljudi, malo propitajte sami sebe, osluškujte se. Uvijek sam za sebe smatrala da nemam neku strast u životu, da ne znam što je to čemu se želim posvetiti u životu, da se razumijemo, ne znam niti sada, ali barem su mi neke stvari jasnije. Milijun puta sam naišla na ono pitanje: „Da imaš sav novac svijeta, svo vrijeme svijeta, bla bla… Što bi radila u životu?“ I moj odgovor na to pitanje bi uvijek bio: „Ništa.“

A onda sam krenula u malo dublje analize što bi točno bilo to moje Ništa, kako bi mi izgledao dan kad ne bih radila apsolutno Ništa. I onda sam shvatila da za mene Ništa znači: malo bih ‘spekla neki kolač, pa možda neki pekmez probala skuhat’, pa malo šetala šumom, imala bih psa, igrala bih se s djecom, malo bi neš’ crtala, pisala, i tak. I onda sam shvatila da je to zapravo dosta posla s obzirom da ne bih radila Ništa. Ali, ionako ne mogu živjeti od toga da kuham pekmeze i šetam šumom pa ionako nije bitno. A onda sam shvatila da pola dana provedem na Instagramu i divim se prekrasnim profilima i fotografijama ljudi kojima je posao da peku kolače, fotografiraju prirodu, putuju, i slično. I onda sam shvatila da bilo kakav život zahtjeva trud, nešto moram jesti, od nečeg moram živjeti, nešto moram raditi, pa zašto onda ne bih barem probala živjeti onakav život kakav želim, umjesto da se samo prepustim bezvoljnosti i apatiji?

Odlučila sam dić’ dupe i napraviti nešto od svih tih stvari o kojima sam maštala u svojoj glavi. Jednostavna stvar poput napraviti pitu od jabuka bila mi je teška, zastrašujuća. Tri dana sam razmišljala o tome trebam li napraviti tu pitu ili ne, kako ću, zašto ću, već sam samoj sebi dosadila i odlučila da koliko god mi se ne da, napravit ću je*enu pitu od jabuka. I nije mi se dalo i nisam znala kako ću jer nisam nikad radila pitu, a htjela sam da bude nešto lijepo pa da mogu i fotkati, ali ja ne znam fotkati, sigurno će ispasti glupo, pa kako ću to aranžirati, stilizirati, ni to ne znam, ovo je glupo, zašto ja uopće ovo radim. I negdje u tom procesu sam se totalno opustila i uživala i ispekla pitu i bila sam sretna. A ove fotke su dokazni materijal da nekad trebamo jednostavno uzeti stvari u svoje ruke i probati čak i kad sumnjamo u sebe jer možda ipak stvorimo nešto lijepo.