Odmalena želim psa. Sve već znam, i kako će se zvati i kojeg će spola biti i kako će izgledati taj moj pas iz snova. Sa sinom potajno maštam kako će biti super kad seka naraste pa udomimo jednog slatkog peseka.

U zadnje vrijeme dogodile su mi se u životu neke stvari, i pozitivne i negativne, koje su mi život preokrenule za 180°. Nakon prvobitnog šoka, dogodio mi se takav suludi splet slučajnosti i fenomenalnih prilika jednih za drugom da još nisam shvatila koji se portal u mom svemiru otvorio i otkad sam ja postala ta sretnica kojoj se događaju te super stvari. Život zbilja nekad krene u jednom sasvim neplaniranom i nepredviđenom smjeru i s time se treba naučiti nositi.

Dugo sam odgađala primiti se u koštac s nekim stvarima i zauzeti se za svoje snove i želje, uvijek je nešto drugo bilo važnije. U mom slučaju, svemir mi je odlučio priskočiti u pomoć i neke stvari riješiti za mene, hvala ti svemire, fakat si frend, idući put samo pliz malo nježnije. U svom tom kaosu jednostavno su mi se otvorile oči, otvorilo mi se srce, odlučila sam hrabro koračati kroz život i ovoga puta beskompromisno ugrabiti svaku priliku koja mi se nađe na putu, a koju bih prije u smrtnom strahu od života odbila, jer to je sada to, sada su vrata moga svemira otvorena, sada samo primam darove koji mi se nude. Sve je to bilo divno i krasno dok nije došla ona, mala Jenny.

Jenny je ime koje imam spremno već godinama za svog psa iz snova, zato sam i njoj dala ime Jenny. Jenny je kujica od neka 2 mjeseca koja je prekjučer pronađena na cesti, a koja je sasvim iznenada, kako to obično biva, jel’, došla meni u ruke. Kad sam se s djecom vraćala doma jučer navečer, zaustavila me jedna mama i objasnila da trebaju nekog za čuvanje jednog najslađeg psića dok mu ne pronađu zauvijek dom. Da stvar bude smiješnija, baš par dana prije toga jednoj mami iz parka sam pričala kako baš želim psa i kako ću ga sigurno imati jednom kad mi se malo posloži situacija (iako se situacija nikad ne posloži i zapravo nikad ni za što nije pravi trenutak). Stoga me nije trebalo baš previše nagovarati. Uzela sam psića doma i dala joj ime Jenny, djeca su bila oduševljena, sin pogotovo, ležao je s njom na podu, poslije joj pričao viceve, puno ju je mazio i rekao da ju voli najviše na svijetu, eto, takva su djeca. Da ne govorim da sam se i ja odmah zaljubila iako nema mjesta u stanu gdje se malena nije popišala i posrala. Ma, to je to, svemir mi opet šalje prilike, ovo je ZNAK, sudbina, u mojoj glavi Jenny je već bila udomljena kod nas. Jednom se živi!

A onda se pojavio glas razuma – moja mama. Žena koja često nije u pravu, valjda, ali onda kad je, onda je tako uvrijedljivo u pravu da jednostavno ne možeš poreći koliko je u pravu, a svi znamo koliko želimo da mama nije u pravu. Žena je vrlo elaborirano objasnila zašto sada NIJE trenutak za imati psa. Možda je mislila na ono kad sam se rastala, hm, kad ono, ovaj mjesec? I ostala sama s dvoje djece? Bez posla? Da, znam da je mislila na to jer je upravo to urlala u telefon. A malo je reći da je puno napravila za mene otkad je krenula cijela ova priča s razvodom, i u svoj toj želji da konačno ostvarim svoj dugo sanjani san, nisam mami htjela priuštiti još jedan šok i još jednu brigu, kužim ju, ima smisla.

Realno, ni sama nisam sigurna kako bih se snašla, volim misliti da bih potaknuta ovim novim valom snage i entuzijazma uspjela u svemu što mi život servira, ali možda i ne bih, misliti je… znate već šta. Dogovor s ljudima koji su trebali doći po Jenny je propao, a nju je na čuvanje preuzela frendica. U međuvremenu se javila neka žena koja je rekla da bi rado udomila Jenny. I tako me mala slatka Jenny naučila da je okej i da neke prilike (pro)pustim, nekad nam svemir jednostavno ukaže na stvari s kojih trebamo maknuti fokus i podsjeti nas na stvari na koje se u zadanom trenutku trebamo usredotočiti. Ja znam da ova prilika nije uistinu propuštena, ja ću ju kasnije stvoriti sama i imati psa i nazvat ću je Jenny.