O pisanju tekstova ili o smislu

Mogla bih pisati o inspiraciji za pisanje tekstova. Mogla bih pisati o spremljenim draftovima. Mogla bih pisati o procesu uređivanja tekstova i svim obrisanim tekstovima i još o mnogočemu, no ovo nije post o tome.

Danas pišem o tome kako svoje tekstove osjećam unutar sebe danima ili tjednima ili mjesecima prije nego što se oni rode na ovaj digitalni papir. Nekad taj tekst toliko vrišti zarobljen unutar mene da mi ne preostaje ništa drugo nego da ga samo pustim van. Kad ga krenem puštati van, često niti ne znam sasvim u kakvom će obličju on izaći, čini mi se da ima jedan oblik, no kad ga vidim pred sobom, moram se s njim ponovno upoznati.

Prije sam razbijala glavu glupostima poput: “Što ako su moji tekstovi glupi?”, “Što ako ih nitko ne bude čitao?”, “Ili još gore, što ako ih netko bude čitao?”, “Što ako otvorim blog, a onda shvatim da ipak ne bih htjela blog?”, istina je da se i dalje zamaram tim glupostima. Ali shvatila sam da su te gluposti upravo to – gluposti.

Važno je s tim glupostima naučiti živjeti. Ja se i dalje gotovo uvijek prije i poslije svakog napisanog teksta pitam te iste gluposti, ali svejedno pišem i objavljujem tekstove jer sam davno shvatila da smo mi ljudi ponekad zbilja glupava bića pa je i normalno da se zamaramo glupostima, ali nema smisla da nam gluposti upravljaju životima.

Ponekad toliko zadržavam tekstove u sebi da oni izblijede i nestanu, ponekad u meni strpljivo čekaju. Shvatila sam i da nije bitno koliko dugo čekaju, nego je bitno da dočekaju. Shvatila sam i to da smo mi ljudi ponekad isto tako čekajuća bića koja stalno nešto čekaju, a ponekad nikada niti ne dočekaju, a sve to zbog onih gluposti.

Shvatila sam i da nekad ne moramo znati zašto pišemo ili želimo pisati ili raditi bilo što drugo. I shvatila sam da je moj odgovor vrlo jednostavan – zato što (više) ne mogu ne-pisati. I, da, to uistinu smije biti razlog zašto nešto radim ili ne radim.

Mi ljudi volimo misliti da za sve moramo imati neki grandiozni, vrlo bitan razlog, neku posebnu svrhu ili smisao. Kao da su naše ljubavi, veselja, strasti, patnje bezvrijedne pa nam treba neko posebno dopuštenje da živimo sami sebe? Čini mi se kao da moramo tu nedohvatljivu, strašnu svrhu pronaći kako bismo sami sebe opravdali samima sebi?

Nitko od nas ne traži da se opravdavamo, mi sami sebe cenzuriramo u vlastitom življenju iz vjerovanja da ono što želimo raditi nema neki viši smisao pa je zbog toga beskorisno, obično, nije vrijedno našeg vremena ni truda, niti bilo kako doprinosi drugima. Međutim, sve mi se više čini da je kvaka u tome da mi sami za sebe ne možemo odrediti taj viši smisao jer nikada ne možemo znati kakav će odjek ostaviti naš rad i kako ćemo utjecati na druge. Drugi su ti koji našem djelovanju pridodaju nekakvo značenje i smisao, stoga je jedino besmisleno odgađati živjeti i djelovati zbog straha od besmislenosti.

Smisao će doći sam od sebe, pa makar on bio toliko “sebičan” da služi samo nama. Makar, ako znamo da čovjek nije otok sam za sebe, čini se malo vjerojatnim da ćemo u svom životu smisao pronaći samo mi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s