Jučer, odnosno danas, oko pola tri ujutro probudio me petogodišnji sin. Nešto je sanjao, došao do mog kreveta i sav sretan počeo mi tumačiti što se upravo događa ili barem što je on mislio da se događa, a onda kad je shvatio da je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru samo se bacio na krevet. Ja sam ostala budna iduća tri sata jer se moja sedmomjesečna kći, začepljenog nosića i pod temperaturom, nikako više nije mogla smiriti ni namjestiti.

U tom periodu budnosti, pregledala sam na internetu sve što me zanimalo, a nikako da stignem pročitati preko dana, odskrolala sam sedam kilometara Instagrama, podjednako toliko Facebooka, bezuspješno pokušala nekako zaspati, no i dalje mi je mozak radio tristo na sat.

Pokušala sam se smiriti ne razmišljajući ni o čemu nadajući se da ću tako zaspati, no kad bi mi u životu sve išlo tako jednostavno sad bih ovo tipkala s nekog egzotičnog otoka dok me dva isklesana momka hlade palminim listovima.

I tako sam počela, ili bolje rečeno, nastavila razmišljati o nečemu što me muči već neko vrijeme, a to je moj odnos sa sinom. U zadnje vrijeme on i ja stalno upadamo u neke međusobne sukobe i svađe, bebica je još mala i zahtjevna zbog čega mislim da se on osjeća zapostavljeno, stalno imam osjećaj da mu ne dajem dovoljno ili da nešto radim krivo. Trudim se biti dobra mama, no jednostavno imam osjećaj kao da nešto ne valja.

Počela sam razmišljati o tome o čemu sam ja razmišljala i kako sam se ja osjećala kad sam bila djevojčica. Znam da sam u potpunosti bila u nekom svom svijetu i uopće nisam shvaćala kog vraga ovi odrasli žele od mene i kog vraga se stalno deru. Dobro se sjećam kako sam bila tvrdoglava, prgava i inatljiva i kako su me pokušali slomiti na sve načine. Sjećam se osjećaja frustracije, neshvaćenosti i nepripadanja. Obećala sam samoj sebi, i još prije nego što sam uopće ostala trudna, da ću biti drugačiji roditelj od svojih roditelja, da neću raditi njihove amaterske greške i da ću uvijek znati razumijeti svoje dijete i poticati ga da se ostvari.

No, u jednom trenutku roditeljstva uhvatiš se da radiš svom djetetu baš ono što su tebi tvoji starci radili i to baš ono za što uporno tvrdiš da te sjebalo do kraja života. Shvatila sam da dajem svojem djetetu ili ono što on ne traži ili ono što podrazumijeva, zagrljaje, igru, pričanje, brigu, ali kad dođe do nekog problema, kad on pokaže svoju prgavu narav, kad se inati, kad po stoti put moram reći jedno te isto, kad oblači tenisice tri proljeća, onda se ponašam prema njemu kao isti onaj roditelj kojeg prezirem. Onaj roditelj koji nema razumijevanja, koji se dere, prijeti, daje ultimatume, dijeli kazne, ali najgore od svega, niti ne pokušava osluhnuti to malo biće ispred sebe. Shvatila sam da zapravo očekujem od njega previše, nešto što ni sama ne bih bila spremna učiniti, takvu razinu poslušnosti i pokore, odgovornosti i samostalnosti koju ni sama nemam. Shvatila sam da slamam duh tog malog dječaka. I tada sam obećala sebi još jednu stvar – da to više nikada neću učiniti.

Odlučila sam mu otvoriti svoje srce, odlučila sam ga pustiti unutra baš takvog kakav je, prgavog, inatljivog, svojeglavog, zabavnog, nježnog, jedinstvenog. Ali, najvažnije od svega, odlučila sam da ću se ja njemu predati, neka me on vodi, neka me on oblikuje, neka mi ukaže na sve moje mane i vrline, neka me dovede do zadnjih granica zdrave pameti, neka mi uljepša dan svojim gluparijama i neka tako, ruku pod ruku, zajedno rastemo, veselimo se i povijamo jedno drugome rane.