Jesam li ja (dobra) majka?

Mislim da nema osobe koja propituje svaku svoju odluku, misao, osjećaj više od jedne majke. Kada postaneš majka, odjednom svaki tvoj korak postaje jako važan i značajan, jer gotovo svime što učiniš, svakom svojom odlukom, utječeš na malu osobu koja ne zna ništa drugo osim onoga čemu je ti naučiš.

Ja sam se milijardu puta zapitala jesam li dobra majka? Zašto mi je majčinstvo teško? Treba li biti tako teško? Je li svima teško biti majka? Čak sam išla tako daleko da sam posumnjala da sam uopće sposobna biti majka. K vragu, pa ne može biti tako teško, mora da radim nešto krivo, pomislila sam. Često sam pomislila da ne želim više biti majka, da želim samo vrišteći pobjeći od svega.

A onda sam krenula analizirati zašto se osjećam tako i shvatila da sam, kao i vjerojatno mnogo žena, učinila pogrešku i u potpunosti se identificirala s tom novom ulogom majke. Kao da nikad prije nije postojala niti će ikada poslije postojati ta osoba koja jednom nije bila majka, a sada je.

Kada postanemo majke, odjednom nestanemo mi kakve smo bile prije i posvetimo se isključivo tom malom bespomoćnom biću koje nas treba i utopljene u tu silnu ljubav i brigu postanemo ranjive i tada kreće ispiranje mozga. Kad postanemo majke, odjednom svatko dobije po jedno čarobno povećalo kojim pomno analizira svaki naš korak, a uz njega gratis dolazi i jedna soljenka koja služi tome da se majci u svakom trenutku slobodno posoli pamet.

Ta tranzicija između djevojke/žene u majku zapravo nije tranzicija žena ili majka, nego žena i majka. U trenutku te tranzicije ne događa se potpuni gubitak prijašnjeg identiteta, nego se zajedno s rođenjem djeteta rađa i majka, njen novi identitet, iako društvo uporno pokušava uvjeriti majku da je to sada njen jedini identitet.

Koliko sam puta razbijala glavu razmišljajući o tome zašto mi je tako teško po osamstoti put praviti se da sam idiot pa kao nemam pojma gdje mi se skriva sin (na isto mjesto već osamstoti put), zašto mi je tako teško cijeli dan biti s bebom doma, pjevati iste pjesmice i brisati posrane guzice, zašto mi je tako teško kad ne mogu otići s frendicama van navečer skoro dvije godine, zašto mi je tako teško što ne mogu raditi nešto “korisno”, npr. ići na posao i zaraditi novac, što samnom nije u redu, kakva sam ja to majka, zar ja ne volim svoju djecu?

A onda sam shvatila da sam cijelo vrijeme potiskivala svoje želje i potrebe jer se kao ne uklapaju u ulogu majke. Ali ja i dalje smijem imati svoje snove, iako imam djecu, i dalje mi smije nekada nešto biti teško, jer čak i kad mi je teško ja svejedno napravim ono što je dobro za moju djecu i mislim da je upravo to ključna stvar koja nas čini (dobrim) majkama.

Mrzim kad negdje pročitam ili čujem “Uživam u svakom trenutku majčinstva”, stara moja, molim te u ime svih nas žena i majki – ne seri. Ja ne znam tko bi normalan baš uživao kad mu se dijete baca po dućanu jer želi čokoladicu, kad ti dijete završi u Klaićevoj s temperaturom 40, kad staviš čistu plahtu, a beba baš tada odluči obaviti nuždu po krevetu, kad pokušaš konačno sjesti i pročitati knjigu, a sin skače po tebi i igra se konjića.

Tako da, drage žene i majke, ako i dalje imate sumnji u svoje odgajateljske sposobnosti, u svoju ljubav, u svoje ispravne odluke, u svoje strpljenje, predlažem da samo vizualizirate kakva bi reakcija vašeg djeteta bila kad biste vi recimo zahtjevale od vašeg djeteta da cijeli dan s vama pije kavu, lakira nokte i čita vaš najdaraži roman. I sada zamislite koliko ljubavi, razumijevanja, požrtvovnosti i strpljenja je potrebno da vi svom djetetu za njegove zahtjeve s osmijehom na licu samo kažete: “Naravno, ljubavi.”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s