Dugo sam mislila da će mi želja za pisanjem doći sama od sebe kad za to “dođe vrijeme”. Toliko dugo sam čekala da dođe to tajanstveno vrijeme da više nisam sigurna jesam li ga dočekala ili mi ga je dojadilo čekati pa sam odlučila stvar uzeti u svoje ruke.

Čak se nisam niti potrudila naći neke konkretne izgovore za to što još nisam počela pisati ili što još nisam otvorila blog. Pa sasvim je logično zašto nisam počela – naprosto još nije došlo to neko posebno vrijeme. Ne znam što sam mislila, valjda sam mislila da kad konačno dođe to neko vrijeme, e onda ću naći i neke prigodne izgovore.

U zadnje vrijeme u mom životu se događaju neke stvari koje su me dovele pred gotov čin i koje su me natjerale da poduzmem nešto odmah ili da zauvijek šutim. Nisam se nikada smatrala niti nekakvom skribomankom niti spisateljicom, pjesnikinjom, blogericom ili čime već jer sam smatrala da su to neke velike titule koje se moraju steći određenim brojem napisanih tekstova, veličinom publike ili medijskim interesom. No, u zadnje vrijeme u meni kipi toliko neizgovorenih i nenapisanih riječi da imam osjećaj da ću poludjeti ako ih ne pustim van.

Stalno nešto čitam, stalno bih nešto tipkala, stalno mi se neke misli i riječi motaju po glavi da mislim da sam do sada već mogla ispisati teksta za tisuće enciklopedija. Zašto uopće patimo za time da se svrstamo u neke kategorije? U mislima sam već obišla toliko destinacija da sam u stanju nazvati se svjetskim ili čak međusvjetskim putnikom ne izašavši iz sobe uopće. Što to sada znači, jesam li putnik ili nisam? U krajnjem slučaju, je li uopće i bitno?

Kad smo već kod putovanja, sjetila sam se nečega. Znate ono kad trebate krenuti na put? Kad se dogovorite za put i trebate spremiti stvari, zapitate li se ikad, radim li ja sad to zbilja? Zar se zbilja pakiram i krećem na put? Meni se skoro svaki put dogodi kao da me obuzme neka nevjerica da zbilja držim u ruci odjeću i četkicu za zube i da se zbilja pakiram. Kad sjednem u auto, tramvaj, autobus samu sebe ispitujem: “Je li to to? Jesam zbilja to napravila? Zar ja zbilja idem sada?” Iskreno, nemam pojma čemu se toliko čudim, ali znam da je čudno i da mi bude teško spakirati se i krenuti. Valjda je svaki početak, neću reći težak, nego takav nekakav čudan.

To odvajanje, ta promjena, ta odgovornost, to otpuštanje kontrole, možda nas to plaši. Mi bismo najradije da na sve imamo odgovore i da sve ide po planu. Uvjerila sam se već da to tako ne ide u životu. Ne mogu reći nažalost, već na sreću, nekad nas život baci u svu dubinu i nemilosrdnost svog oceana, a mi, uvjereni da ne znamo plivati, ne samo da proplivamo, nego uspijemo doplivati do nekog otoka i na njemu izgraditi carstvo. A život nam se od nekud smješka jer je cijelo vrijeme vjerovao u nas. I zato i ja konačno odlučujem krenuti na put, dižem jedra i nek’ avantura započne.